Neki moderan čovjek zalutao je u pustinji. Nemilosrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila. Odjednom ugleda oazu.
– Fatamorgana, – pomislio je – igra svetla i vazduha koji me želi zavarati. Približavao se oazi ali ona nije iščezavala.
Video je datule, travu i stene iz kojih je izvirala voda.
– To je, razume se, fantazija gladnoga – razmišljao je – pa, jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna!
Skapao je u tim mislima i umro.
Sat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan:
– Možeš li ti ovo razumeti?! Datule mu rastu gotovo uz sama usta, leži pored samog izvora – i skapao od gladi i žeđi!
– Ma to je moderan čovek – odgovori drugi beduin… nije verovao.