Jednog dana neki čovek nađe orlovsko jaje i stavi ga pod kokoš.
Nakon izvesnog vremena orlić se izlegao istovremeno kad i pilići.
Počeo je da živi i ponaša se kao ostali pilići. Odrastao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu misleći da je jedna od njih.
Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao i lepršao krilima, uzdižući se po koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednoga dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vetru.
Stari orao gledao je zadivljeno uvis.
“Šta je ono?” – upitao je orao.
“To je orao, kralj ptica”, rekla mu je jedna starija kokoš. “On pripada nebu, dok mi kokoši pripadamo zemlji.”
I tako je orao umro među kokošima, celi život ne znajući KO JE.