Jednom je išao neki čovek iz Veljuna i nosio na leđima drva. Umoran, sede na jedan kamen i počinu. Najednom poče ispod onog kamena neto cvileti. Taj se čovek dignu i odmaknu kamen, ali na njegovo čudo izađe ispod kamena zmija, pa reče čoveku:
– Čoveče, ti si mene oslobodio od velikoga zla, a ja ću te zato ubiti; i to najprvo ću te mojim jezikom otrovati, a od otrova moraćeš umreti!
Čovek joj odgovori:
– Ma nemoj tako, zmijo, molim te, poštedi me. Nije pravedno, to si namislila učiniti!
Zmija mu se smilova i reče:
– Ja ti dopuštam, da potražimo sudiju, pa kako on reče, neka bude onako!
Oni krenšue dalje livadom kraj šume i nađoše jednoga privezanog staroga psa.
Ispripovijedaju mu, šta se dogodilo među zmijom i čovekom i Pas reče:
– Zmija ima pravo!
Čovek sada zatraži, da mu pas dokaže, zašto bi zmija imala pravo. Pas poče dokazivati:
– Vidi, čoveče, dok sam je bio mlad i jak, služio sam svoga gospodara verno i pošteno; išao sam sa njim u lov, kuću sam mu čuvao po danu i noći, po snegu i ledu, on je imao od mene koristi, i bio sam mu jošte veran drug i pratilac. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovdje u pumi, da me vuci pojedu. Evo vidi, da čovek nije ni pravedan ni zahvalan, stoga ima zmija pravo!
Čovjek sada stade moliti zmiju, da potraže drugog sudiju, jer ovaj nije bio pravedan. Zmija pristade, i oni krenu dalje. Kad su dalje uz šumu išli, nameriše se na staroga privezanog konja.
Zmija reče odmah veselo:
– Evo sudije!
Oni mu ispripovedaju sve, šta se dogodilo među njima, pa ga zamole neka sudi, ko ima pravo?
Konj reče:
– Dragi moj čoveče, zmija ima pravo. Dok sam ja bio mlad i jak, služio sam mom gospodaru verno i pošteno. Jahao je on na meni u lov i svugde se je sa mnom zabavljao. Vukao sam mu teške terete, njega naokolo vozio i pomagao sam mu na polju, šumi i vodi, po žegi, kiši, snegu i ledu. Jednom sam mu i život u ratu spasao. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovde, da me vuci izjedu. Evo
vidiš, čoveče, da čovek nije zahvalan, i stoga ima zmija pravo!
Vidi čovek, da mu nema spasa, pa zamoli zmiju, da potraže još trećega i poslednjeg sudiju. Kad su pošli livadom dalje, sretnu lisicu i ispripovedaju njoj, što se među njima dogodilo, i zamole je, neka im sudi. Lisica, kako je bila lukava, privuče se k čoveku, pa mu prišapnu:
– Ako mi dadeš svoje guske i kokoši, dosudiću tebi pravo!
Onda reče ozbiljno i strogo:
– Ja ovdje kao sudija to raspraviti ne mogu, nego ajmo na ono mesto, gde se to dogodilo!
Kad su doli na ono mjesto, reèe lisica:
– Ajde ti, zmijo, u rupu, u kojoj si onda bila, a ti, čovječe, sedi onde, gde si i onda sedio!
Sad namignu lisica čoveku, a on poklopi kamenom onu rupu, u kojoj je zmija bila. Tako su čovek i lisica prevarili zmiju.
Sada se rastanu čovek i lisica, ali lisica dovikne čoveku:
– Pazi, šta si obećao. Ja ću doći na Badnjak po svoje!
Dođe taj čovek kući, bio je celo vreme žalostan i nije htio ništa o tome govoriti ženi.
Na badnjak htjela je žena zaklati kokoši i guske, ali je nije pustio čovek, već joj je rekao:
– Ma nemoj klati, ženo, jer ja sam to obećao lisici, koja mi je život spasila!
I sada je tek čovek pripovijedao ženi, šta mu se onda dogodilo sa zmijom.
Pred noć na Badnjak sedeli su u kući čovek i njegova žena i gledali na prozor, ali eto ti najednom lisice po kokoši i guske, što joj ih je čovek obećao. Tada će žena čoeku:
– Što ćeš ti sve ovo dati lisici, pa da mi gladujemo preko Božića. Uzmi pušku i ubij lisicu!
Čovek doista posluša ženu, uzme pušku i ubije lisicu. Lisica se prevali i u posljednjim životnim trzajima reče:
– Ovako čovek plaća. Ja sam mu spasila život, a on mi ga je uzeo!